Veličinu ne odredjuju samo dimenzije. Ako se pažljivo pogleda najveće piramide imaju izuzetno izražen i moćan karakter po kome se i razlikuju. Piramide u Dahšuru su drugačije od onih u Gizi. Na to do ovog trenutka nismo ni pomislili. Ovde je suština upravo u karakteru. Takodje i u osećaju koji stvara samo mesto, nepregledno more peska i nad njim nepregledno more neba. Vetar kao najjači od svih zvukova i miris pustinje. Sve to se ne vidi na slikama i dobro je što je tako. Slika može da bude svačija. Doživljaj je ličan.
Dan 1 –Giza
Na terasi hotela Best View Pyramids sedela je za jutarnjom kafom grupa ljudi. Dve Engleskinje srednjih godina, Francuz nešto stariji od žena i domaćin, Egipćanin.
Hoteli koji gledaju na plato Gize imaju ravne krovove koji služe istovremeno kao terasa, kafić i restoran. Gosti se u njima uglavnom zadržavaju kratko, noć ili dve, toliko koliko je potrebno da posete piramide. Zbog toga se na terasi tih hotela svakog jutra za doručkom mogu videti nova lica, raznih narodnosti, statusa i stila kao raskošna slika vibrivog ljudskog šareniša.
Suočena sa večnim i nepromenljivim, nepojmivim postojanjem piramida, prolaznost tako tipična za ljudski rod ovde dobija svoj puni smisao…
Za stolom je bilo živahno. Starija žena je govorila domaćinu kako je izgubila sebe u vezi koja nikuda nije vodila ali sada je to shvatila i želi da se bavi sobom i životom koji je jedna velika misterija. Dok je govorila nameštala je maramu po ugledu na domaćinke vešto gurajući u nju crnu, dugu kosu. Bela tunika skladno je dopunjavala maramu a brojne narukvice i amuleti uokvirivali su njenu pojavu baš kao što su i naočare za Sunce sakrivale ženine oči.
Druga, mladja, imala je dugačku svetlu kosu i bledu kožu koja je već osetila moć egipatskog Sunca. Ona se nije tako jako, kao njena drugarica, trudila da bude neko drugi da bi bila svoja i prava. Nosila je svetle farmerke i laku majicu sa dugačkim rukavima. Razgovor za stolom je nije zanimao. Umesto toga, radije se posvetila sadržaju svoga ranca i stvarima potrebnim za današnji dan.
Mršavi Francuz, obučen u sivi terenski prsluk motao je nešto po džepovima. Preko okruglih naočara gledao je negde u stranu i uzbudjen, vrteo neku knjigu u ruci. Razgovor koji se vodio za stolom i njega izgleda uopšte nije zanimao. Njemu se žurilo samo da što pre krenu.
Domaćin je usmerio pažnju na sagovornicu. Tamni brkovi, brada i dubok glas ostavljali su ustisak razumevanja koji je ženu podsticao da još više priča.
Razumeo je naravno kako je život slojevit, gde su u svemu tome emocije, promašeni putevi prema pogrešnim ciljevima. Kao Omar Šarif vešto je koristio dinamiku i snižavao glas tamo gde je bilo potrebno. Kao da želi da omami žrtvu, razvlačio je reči polako, i usput odmahivao rukom.
Predstava koju je izvodio u stvari nije bila potrebna jer je posao već bio sklopnjen. Danas će on voditi strance kroz moć i slavu Egipta. Možda je nešto od izgovorenog i bila istina, ali prva lekcija za stranca je da ne veruje Egipćanima. Stranac ne može nikada zaista da razume šta je istina a šta prevara, jer je sve pomešano u borbi za preživljavanje. Takodje je i opasno jer se u toj borbi kao glavno oružje koriste emocije.
Kada je grupa otišla, na terasi je nastala tišina. Pogled na plato Gize sada je bio potpuno otvoren.
U ispranoj jutarnjoj svetlosti, piramide su izgledale staro, prastaro, kao da su pune prašine. Starost ne bi trebalo da predstavlja iznenadjenje ali je začudo bilo baš tako.
Nema gradjevina na svetu koje su više puta slikane, snimane, merene i rečima opisivane, ali opet piramide izmiču stvarnosti.
Veličina, kojoj slika ipak daje nekakav realni okvir u stvarnosti je potpuno neshvatljiva. Stambene zgrade skromne i uglavnom sirotinjske načičkane do samog ulaza na plato Gize, ne mogu ni na kom nivou da se povežu sa piramidama. To je nemoguće.
Piramide su tu, vidimo ih i osećamo kao i život oko njih koji teče svojim tokom, zaobilazi ih, ne smeta im i ne dira ih. Sve to nije logično.
Zato se vraćamo na prašinu i na starost, vraćamo se na početak da bi krenuli drugim putem, jer prvim nismo daleko stigli.
Pažnju umeravamo na Sfingu, tu inkarnaciju večne misterije koja na platou Gize deluje iznenadjujuće sitno.
Teško je poverovati u to da ovo biće čuva bilo koga ili bilo šta. Rekli bi da je samo lep spomenik, kada bi se usudili da tako nešto kažemo.
Da nije tih očiju, tog pogleda koji je večno budan, pogleda koji razmišlja, možda bi se i usudili.
Ovako, radije ćutimo i gledamo ptice koje tražeći Sunce sleću na njene širom otvorene oči.
Dan 2 – Sakara i Dahšur
Oko 10h ujutro terasa je bila prazna jer su gosti već krenuli u obilazak piramida. Vitka, crnokosa žena provlačila se izmedju stolova na kojima su ležali ostaci doručka, i pazila da pri tome ne ispusti svoj tanjir prepun hrane. Kada je konačno uspela da završi komplikovani manevar, spustila je istovremeno i tanjir i ranac, i gotovo u istom trenutku započela razgovor sa čovekom prekoputa.
Brzina i intonacija govora odkrivali su više nego melodija jezika narodnost kojoj pripada. Pored jezika svakako i dugačka razbarušena tamna kosa, koju je nemarno prebacivala sa jedne na drugu stranu lica kao da joj kosa smeta.
Spoljašnji izgled njenog sagovornika bio je krajnje antipatičan. Ne samo zbog toga što nije prestajao da se bavi telefonom dok je žena govorila (i nekako uspevala istovremeno i da jede), već pre svega zbog arogancije koja je dominirala u celoj njegovoj pojavi. Slika i prilika Španca-konkvistadora, osvajača i gospodara u divljoj zemlji nekulturnih urodjenika.
Uskoro, paru se pridružio domaćin egipćanin, sitan čova u tamno plavoj majici. Prišao je odmah ženi, i srdačno su se pozdravili. Arogantni španac je nešto promrmljao, ali nije promenio položaj niti je podigao pogled sa ekrana svog telefona.
Čova je doneo sa sobom neku kesu. Žena je zgrabila kesu i odmah počela da vadi stvari iz nje. Domaćin se zaverenički približio ženi, kao da želi da sakrije od drugih šta to njih dvoje rade.
Žena je bila glavna. Lukavi čova je dozvolio da ona tako misli. Trgovac uvek zna kako treba da se ponaša. Posmatrano izvan vremenskih okvira, slika je mogla da bude ista a vreme drugo na primer…srednji vek…trg na kome se razmenjuje roba i još ponešto izmedju Španaca, osvajača i kolonizatora i sitnog, prljavog Arapina koji samo gleda kako da preživi.
Nadmeni Španac je sačekao da žena i egipćanin završe svoje poslove. Arapin se zatim brzo povukao i kao senka šmugnuo izmedju stolova. Žena (kako se pokazalo, turistički vodič) konačno je bila spremna. Španac je ustao, stavio naočare za Sunce i oboje su napustili sto.
Iza gomile tanjira i čaša koji su ostali iza njih, Velika piramida je upijala svetlost jutarnjeg Sunca. Tišina oko nje bila je strašna.
Niko, čak ni muva nije smela da joj se približi.
Ljudi su druga priča. Nisu tako osetljivi kao muve ili ptice. Ljudi se penju po njoj (tamo gde mogu) i šire ruke da slike budu što bolje. Medjutim, to je sve obmana. Iluzija. Ono što čovek ne zna, znaju muve. Velika piramida nikome a posebno ljudima ne dozvoljava da joj se pibliže.
To što ljudi misle drugačije, to je njihov problem.
Bilo je vreme da krenemo i mi. Ispred ulaza u hotel nas je već čekao mladi momak po imenu Tarik. Tačan, uredan i uzdržan.
Crnokosi mladić je bio na raspolaganju svom šefu ceo dan (i noć ako je potrebno). Nije imao odredjeno radno vreme kao u državnim službama pričao je dok smo se probijali kroz ulice Kaira. Tarik se nije žalio (možda i zbog straha da njegove reči nekako ne dodju tamo gde ne bi smele) samo je komentarisao, odgovarao na pitanje. Delovao je nekako odsutno ali to je bilo u redu.
Put prema Sakari vodio je na jug dobrim delom kroz grad. Za vreme vožnje koja je trajala oko 1h, nismo takoreći ni napustili grad. Medutim, prizori koje smo usput videli najradije bi želeli da zaboravimo.
Duž kanala koji je pratio put bile su nabacane gomile, nepregledne gomile, djubreta. Po njima su tu i tamo rovarili psi lutalice i poneke ptice crne i debelih kljunova. Djubreta je bilo toliko da je bio potreban ništa manje nego buldožer da tu masu uspešno odstrani.
Neki mladić je prešao ulicu, stigao do najbliže gomile i istresao kesu. Obuzela nas je tuga zbog života koji teku pored tih gomila, a o kojima kao da niko ne vodi računa. Zar današnji svet tehnologije koji je odmah tu, u susedim ulicama može da ne vidi, da ne reaguje. Da dozvoli. Na žalost je tako. O pakleno vrućim letnjim danima kad je Egipat, a posebno njegov najveći grad užarena peć, na ovom mestu nismo smeli ni da mislimo.
Tarik je skrenuo desno na nekoj raskrsnici i odjednom smo se našli u predivnoj šumi urminih palmi.
Sveže zelenilo prijao je svim čulima i delovalo je umirujuće. Tako smo ipak, u nešto boljem raspoloženju dočekali ulaz u Sakaru.
Sakara je predivno mesto. Ogroman, prazan prostor pun tišine, peska i svetla. Svetla ima jako puno. Puno, puno više nego u Gizi. Čak se i ljudi ponašaju drugačije nego u Gizi. Mirnije, usporenije i opuštenije.
Centralno mesto ove antičke nekropole predstavlja Stepenasta piramida faraona Džozera, prva piramida u istoriji i najstarija zgrada na svetu izgradjena u celini iz kamena. Piramida označava središte pogrebnog kompleksa osnivača 3. dinastije i jednog od najznačajnijih faraona Egipta.
Stepenasta piramida nas je iznenadila. Bila je višlja nego što smo zamišljali. Moćnija, tvrdja, takodje. Medjutim, utisak koji preovladjuje je ipak utisak skladnosti. O njoj, toj čudnoj skladnosti koja ima mnogo nivoa smo najviše razmišljali u podnožiju te 60 m visoke gradjevine.
Piramida ovde označava središte. Centar. Vrhunac i sažeti smisao celine. Okružena je drugim strukturama koje su postavljene i povezane tako da je postignut sklad. Drugim rečima, red kojim se utvrdjuje moć ali još važnije duhovni poredak na čijem vrhu je faraon kao zemaljska manifestacija Boga.
Ako pomislimo na misterioznog arhitektu i misaonog tvorca Džozerove piramide, mračnog maga, sveštenika i iscelitelja Imotepa, pitanja vezana za Stepenastu piramidu možemo da povežemo i proširimo na jedno drugo, još čudnije mesto.
U blizini Stepenaste piramide nalazi se Serapeum. To je podzemni prostor sa 24 sarkofaga od masivnog granita, svaki težak po cca. 40 tona.
Ne možemo a da se ne zamislimo nad neskladom izmedju zvanične istorije i onoga što vidimo pred sobom.
Nauka ovo mesto smešta u period Novog kraljevstva. Medjutim, već izrada sarkofaga je tako precizna da je rad mašina ipak očigledan. Možemo da poričemo, ali jasno se vidi. Serapeum je mesto puno tajni, možda je i najveća tajna Egipta upravo ovde. Čemu su služili ti misteriozni sarkofazi smešteni u pojedninačnim komorama? Ko ih je napravio? Kako, kada i čime?
Put smo nastavili dalje kroz pustinju oko 10 km prema jugu. Posle manje od pola sata vožnje stigli smo u kraljevsku neklopolu Duhšur i do dve njegove najznačajnije piramide.
Kada smo izašli iz kola trebalo nam je nekoliko trenutaka da saberemo misli. Zatečeni i potpuno nepripremljeni na ono što smo videli, morali smo da se za trenutak zaustavimo i povežemo misli u kakav-takav red. Red ipak nije bio moguć. Barem još neko vreme.
Sneferu, faraon 4, dinastije i otac faraona Keopsa izgradio je u Dahšuru dve pramide. Prva piramida pred kojom smo se našli poznata je kao “Iskrivljena piramida” ili “Južna piramida” smatra se za neuspešan gradjevinski poduhvat.
To ne može biti istina jer je sve na njoj potpuno savršeno. Savršeno stabilna, moćna, neshvatljivo ogromna struktura. Ne samo po izgledu, nego i po karakteru “Iskrivljena piramida” spada u najveće piramide.
Veličinu ne odredjuju samo dimenzije. Ako se pažljivo pogleda najveće piramide imaju izuzetno izražen i moćan karakter po kome se i razlikuju. Piramide u Dahšuru su drugačije od onih u Gizi. Na to do ovog trenutka nismo ni pomislili. Ovde je suština upravo u karakteru. Takodje i u osećaju koji stvara samo mesto, nepregledno more peska i nad njim nepregledno more neba. Vetar kao najjači od svih zvukova i miris pustinje. Sve to se ne vidi na slikama i dobro je što je tako. Slika može da bude svačija. Doživljaj je ličan.
Samo jedan kilometar prema severa nalazi se druga piramida faraona Sneferua tkz. “Crvena piramida” ili “Severna piramida”. Smatra se prvom pravilnom piramidom ravnih ivica i grobnicom faraona Sneferua.
Ipak, naš utisak je da je “Crvena piramida” od svih velikih piramida, nekako najslabijeg karaktera. Razlog je možda u širini podnožija zbog koga izgleda kao da je donekle utonula u pesak. Nemamo objašnjenje za doživljaj nedostatka. Šta uopšte može da nedostaje tako savršenoj strukturi? Egipat je zemlja nezamislivih gradjevina. Zbog toga su ovde dozvoljene ideje koje na bilo kom drugom mestu možda ne bi bile. Za “Crvenu piramidu” činjenica da je “samo” jedna od najvećih nije dovoljna.
Vetar se pojačao i postalo je neprijatno. Nismo se dugo zadržavali kod “Crvene piramide”. Bilo je već kasno i vreme je bilo da krenemo.
Na povratku smo se još zaustavili u nekadašnjem Memfisu, prvoj prestolnici starog Egipta.
Povratak u hotel je prošao brzo. Možda zbog dogadjaja koji su ispunili dan i misli. Na ulazu u tesan sokak, Tarik je zastao da propusti kolonu kamila.
Za njima su na glavnu ulicu hitro iskočile kočije još dok se zadnji deo poslednje kamile u koloni polako njihao levo-desno.
Tarik je bio nervozan:” Every time I pass this street I feel like I finish important mission!” rekao je ozbiljno mladić kao da priča sam sa sobom. Morali smo da se nasmejemo njegovom ozbiljnom izrazu i iskrenosti.
Sve se nekako sredi. Ovde u Egiptu (za nas, strance je teško da to razumemo) postoji harmonija u odnosima i delovanju. Egipat nam pokazuje da postoji poredak koji jeste čvrsto uredjen, ali da sve što je uredjeno može i da se obrne. Po potrebi, čak i u svoju suprotnost. Tu nekako depresivnu misao rasterala je grupa šarene dečice koja se igrala na ulici.
Puni su života i oči im svetle. Ne zanimaju ih piramide koje gledaju svaki dan iz svojih skromnih soba. Ne razmišljaju o njima u mraku dok odlaze na spavanje. Ne zanima ih ništa osim igre. Dok ne znaju za posao, novac i vrednost sve je u redu. Prelazak iz sveta igre i majčinog okrilja, u muški svet odraslog muškarca za dečake nije ni malo lak.
To se videlo (izmedju svih mogućih slojeva) u pogledu mladog Tarika.
Recent Comments